Od kome do KBT-a

Istorija terapije shizofrenije

Shizofrenija se smatra bolešću novijeg doba : za razliku od brojnih drugih bolesti, zapisi o njoj se javljaju tek u 19. veku. Osobe sa mentalnim poremećajima su tada živele na ulici, odbačene od ostatka društva, ili su bila smeštana u ustanove u kojima se terapija zasnivala na potapanju pacijenata u ledenu vodu ili  postavljanju pacijanata u rotirajuću stolicu dok ne padnu u nesvest. Iako su ove metode bile primitivne i agresivne, osobe sa mentalnim bolestima su prvi put prepoznate kao bolesne, a ne kao osobe posednute demonom. Zahvaljujući radu Adolfa Mejera, oca američke psihijatrije i jednim od prvih istraživača u polju shizofrenije, američki psihijatri razvijaju humaniji pristup prema bolesnicima.

Početkom 20. veka, postojali su brojni modaliteti terapije shizofrenije: narkoza izazvana barbituratima, insulinska koma, metrazolski šok, elektrokonvulzivna terapija i frontalna leukotomija. Narkoza izazvana barbituratima i insulinska koma su bili visoko neefikasni; izazivanje epileptičnih napada metrazolom je bilo uspešnije te je 1935. dobijena i dozvola za primenu ovakve terapije. Ona je zamenjena 1938. uvođenjem elektrokonvulzivne terapije, a ubrzo nakon toga se javlja i frontalna leukotomija, hirurški vid terapije. Operacija je bila veoma opasna, često praćena smrtnim slučajevima. Njena najpoznatija žrtva je bila Rouz Mari Kenedi, starija sestra američkog predsednika Džona F. Kenedija, koja je nakon operacije u svojoj 23. godini postala katatonična i nema. Srećom, otkrićem farmakoterapije za shizofreniju sredinom 20. veka, ovaj vid terapije je izgubio svoju upotrebu.

Tokom 1960tih upotreba haloperidola i hlorpromazina raste, a pacijenti sa shizofrenijom su u sve boljem stanju, te se 1965. otvaraju vrata bolnica za mentalne bolesti i osobe sa shizofrenijom se vraćaju u opštu populaciju. Te osobe sada počinju da žive u grupnim domovima, kod rođaka ili u hotelima, a na lečenje dolaze u dnevnu bolnicu.

Antipsihotici su lekovi koji se koriste u lečenju shizofrenije, a većina deluje kao antagonisti dopaminskih receptora. dele se na antipsihotike prve generacije : derivati fenotiazina (hlorpromazin, levopromazin), tioksantena (hlorprotiksen, kolopentiksol) i butirofenona (haloperidol, droperidol); i antipsihotike druge generacije (atipične antipsihotike) poput klozapina, olanzapina i risperidona.

Postoji nekoliko dopaminskih puteva u CNS-u, te blokadom ovih puteva nastaju poženji i neželjeni efekti primene antipsihotika :

  • mezolimbički-mezokortikalni put : utiče na ponašanje, te dejstvom na njega nastaju antipsihotični efekti ovih lekova
  • nigrostrijatni put : utiče na koordinaciju voljnih pokreta, te njegova blokada dovodi do medikametoznog parkinsonizma
  • tuberoinfundibularni put : inhibiše lučenje prolaktina, te primenom antipsihotika nastaje hiperprolaktinemija
  • medularno-periventrikularni put : povezan je sa odnosom prema hrani, te njegova blokada dovodi do pojačanog unošenja hrane i posledičnog povećanja telesne mase

Od atipičnih antipsihotičnih lekova, najznačajniji su klozapin (ima antipsihotično dejstvo, a ne izaziva parkinsonizam, ali su mu druga neželjena dejstva teška) i olanzapin (manji efekat ali i manje neželjenih dejstava). Iako su atipični antipsihotici skuplji, njhov značaj je u tome što deluju i na negativne simptome shizofrenije (smanjenja motivacija, socijalno povlačenje). Ovi lekovi stabilizuju bolest, te bi trebalo da smanje potrebu za hitnim hospitalizacijama pacijenata sa shizofrenijom.

Pored farmakoterapije, u lečenju osoba sa shizofrenijom veliki značaj ima i psihoterapija.

I dalje je u svetu široko rasprostranjena stigmatizacija psihoterapije kao jednog od mogućih načina lečenja shizofrenije uprkos tome što postoje značajne evidencije da je upravo psihoterapijski rad s ljudima obolelih od ove bolesti doveo do njihovog normalnijeg funkcionisanja u društvu i mogućnosti vođenja iole normalnog života. Dobru evidenciju o ovome nam pruža Karon koji u svojoj knjizi „Tragedija shizofrenije bez psihoterapije“ (2003), navodi slučaj pacijenta koji je bio hospitalizovan i lečen lekovima 15 godina, da bi nakon samo godinu dana intenzivne psihoterapije bio u mogućnosti da napusti bolnicu. No, lekari su samo prokomentarisali da su lekovi ipak proradili, ignorišući bilo kakav doprinos koji je mogao da ima terapijski rad. Upravo ovakvo nepoverenje prema psihoterpijskom radu onemogućava da osobe koje pate od shizofrenije dobiju adekvatnu negu i pomoć, ali i da porodica i uopštena socijalna sredina osobe razbiju svoje predrasude i budu joj oslonac pri resocijalizaciji.

Psihoterapijski rad je, u svrhe lečenja pacijenata koji boluju od shizofrenije, počeo da se koristi u prvoj polovini 20. veka. Posebne zasluge tome pripadaju američkom psihijatru i psihoanalitičaru Hariju Stak Salivenu (Harry Stack Sullivan). On je aktivno radio na podizanju svesti o značaju terapijskog odnosa i zagovarao vitalni značaj interpersonalnih faktora u razvoju i tretmanu mentalnih poremećaja generalno, pa tako i shizofrenije. Zajedno sa Fridom From Rajhman (Frieda Fromm Reichmann) je razvio verziju psihoanalitičke tehnike, koja se sastojala u izgradnji odnosa sa psihoterapeutom i potom korišćenja te veze kako bi se osoba povezala sa spoljašnjim svetom. Ova tehnika se pokazala kao veoma efikasna. Vremenom je doslo do nastajanja brojnih drugih oblika psihoterapije, no kada je u pitanju lečenje šizofrenije, pojavom i intenzivnom upotrebom antipsihotika 50-ih godina je bačena senka na njih.

U moderno doba, postoji veći broj različitih psihoterapijskih pristupa lečenju shizofrenije. Na prvom mestu se može izdvojiti kognitivno bihejvioralna terapija (KBT). Ovaj vid terapije ima najveću empirijsku podršku, u odnosu na druge pristupe. Glavni fokus KBT-a je pronalaženje odnosno identifikovanje, a potom i menjanje, negativnih obrazaca kako mišljenja tako i ponašanja. Za ovaj vid terapije se pokazalo da je veoma koristan u globalnom smanjenju simptoma, poput nedostatka motivacije ili socijalnog povlačenja (asocijalnost), ali i umanjenju jačine deluzija. Na terapeutu nije da ističe iracionalnost simptoma, već da pokuša da na podržavajuć način pomogne pacijentu da razvije racionalnije kognitivne perspektive o simptomima, koje je pacijent prethodno identifikovao kao problematične. Iako se kognitivno bihejvioralna terapija najčešće primenjuje individualno, postoji varijacija koja se može koristiti u grupnom setingu. Takođe, postoje oblici ove terapije koji uključuju neke domaće zadatke koje pacijenti rade ili snimanje svog govora, kako bi utvrdili povezanost između svojih misli, osećanja i ponašanja.

Dalje, kao bitnu možemo izdvojiti vid grupne terapije, a to je porodična terapija. Kao što joj samo ime kaže, ona uključuje rad sa porodicama osobe koja je obolela, ali takođe i sa partnerima, a jedna od glavnih primena je zapravo u podučavanju članova porodice o stanju kroz koje prolazi njihova voljena osoba. Ona pruža načine na koje porodica može da razume bolest, da pomogne pri stigmatizaciji ili socijalnoj izolaciji pacijenta. Istraživanja pokazuju da ovaj vid terapije može pozitivno uticati na smanjenje stopa recidiva, kao i na celokupno funkcionisanje osobe.

Još jedna od vrsta psihoterapije jeste personalna terapija. Ovaj vid terapije podrazumeva rad sa jedan-na-jedan sa terapeutom i može se koristiti kako bi se pomoglo pacijentima da bolje razumeju svoju bolest, da poboljšaju sopstvenu funkcionalnost ili da razumeju kako da upravljaju svojim simptomima. U okviru ovog vida terapije, psihoterapeut koristi različite tehnika uključujući i već pomenutu kognitivno bihejvioralnu terapiju, ali i podržavajuću i psihodinamsku terapiju. Podržavajućoj terapiji je u fokusu pružanje emocionalne podrške i  na neki način ruke vodilje kroz izazove i stresne situacije, dok se psihodinamski pristup fokusira na istraživanju podsvesnog. Ova terapija najčešće podrazumeva da pacijent ima redovne sesije na kojima, uz pomoć psihoterapeuta, istražuje i saznaje o svojim ocećanjima, ponašanjima i mislima.

Pored navedenih postoje i brojni drugi oblici psihoterapija poput treninga socijalnih veština, terapija zasnovanih na prihvatanju, savetovanja ključne osobe, terapija umetnošću, psihosocijalne intervencije itd. Naravno, bitno je naglasiti da neće svaki oblik psihoterapije biti odgovarajući za svaku osobu, stoga je bitno pažljivo raditi i pronaći onaj oblik terapije koji je osobi najpogodniji. Ono što je bitno je da svi ovi psihoterapijski pristupi dele jedan element a to je da terapeut i pacijent zajedno i posvećeno rade na otklanjanju simptoma i da između njih postoji snažan saradnički odnos. Vitalno je razumeti da su ljudi koji boluju od shizofrenije individualna ljudska bića i da se prema njima tako treba i ophoditi, što važi i za psihoterapeute ali i za sve ljude.

Autori tekta:
Filip Simović i Sofija Dmitrović

Literatura:

Zatvoreno za komentare.

Blog na WordPress.com.

Gore ↑